Dani Rodrik: Ekonomski rast ne događa se automatski
Jedan od vodećih svjetskih ekonomista današnjice održao je u petak u Bolu na Braču na stručnom skupu splitskog Ekonomskog fakulteta briljantno predavanje: objasnio je zašto su pogrešni recepti za ekonomski rast koje svijetu nude MMF i Svjetska banka te iznio novu strategiju.
Koji su ‘pravi koraci’
Zbog novih izvora neizvjesnosti mnogi se pitaju hoće li svijet biti u stanju postići i održati stope rasta koje su postojale prije aktualne ekonomske krize. Veliki dio te zabrinutosti u zemljama u razvoju dolazi zbog straha da Amerika i Zapadna Europa neće biti u stanju rasti brzo pa će svijet ostati bez lokomotive koja bi svojom potrošnjom mogla povući za sobom ostale zemlje. No, to je pogrešan način razmišljanja, rekao je profesor Rodrik, jer je proces rasta u zemljama u razvoju u duljem vremenskom razdoblju određen na strani ponude, a ne na strani potražnje.
Stopa ekonomskog rasta zemalja u razvoju ovisi o njihovoj sposobnosti za vođenje procesa konvergencije, kojim se zatvara jaz prema razvijenim zemljama u znanju i tehnologiji, te u odnosu kapitala i rada. A iskustvo ekonomskog rasta uči nas da je taj proces konvergiranja visoko uvjetovan. On ovisi o tome hoće li zemlje poduzimati “prave korake”. To nije automatski proces.
Netko bi mogao pomisliti da tehnologija stoji na raspolaganju, tržišta kapitala su tu pa bi i razvoj trebao biti njihova prirodna posljedica. No, u posljednjih 30-ak godina to nije bilo tako: unatoč tome što je globalizacija bila prilično uniformna, proces ekonomskog rasta u pojedinim se zemljama jako razlikovao.
Staro i novo razmišljanje
Dani Rodrik smatra da je rast u bogatim, naprednim zemljama Sjeverne Amerike i Zapadne Europe u velikoj mjeri irelevantan za ekonomski rast u ostatku svijeta. No unatoč tome što je teorija i empirija rasta već dugo vrlo živo područje istraživanja ekonomske struke, ekonomisti još uvijek nisu posve shvatili koje su to “prave stvari” koje narodi trebaju poduzimati i o čemu konvergencija točno ovisi. Umjesto toga, napredak u struci je postignut u obliku prijelaza s jednog konsenzusa na nepostojanje konsenzusa.
Profesor Rodrik formulirao je u čemu se razlikuju stari način razmišljanja o strategijama rasta i novi način za koji se zalažu on i njegovi suradnici: stari je nazvao “prezumptivnim” (unaprijed određenim), a novi “dijagnostičkom strategijom”.
Prezumptivne strategije temeljile su se na stavu da je poznato što to ne valja s ekonomijama zemalja u razvoju i da točno znamo što te zemlje trebaju činiti. Jedna takva strategija bila je supstitucija uvozne robe vlastitom proizvodnjom iz čega su slijedile preporuke da vlasti trebaju nastupiti i poticati industrije, zaštititi gospodarstvo, subvencionirati proizvodnju i slično.
Krivi univerzalni recepti
Nešto noviji primjer je washingtonski konsenzus, no on je krenuo sa suprotne strane spektra i zaključio da je problem upravo u državi, da se ona previše upliće u ekonomiju i da je treba izbaciti s tržišta, otvoriti zemlje i sve privatizirati, a razvoj će se potom dogoditi sam po sebi. Ali, nije se dogodio, kaže Rodrik.
Prezumptivne strategije tipično dolaze s dugačkim, gotovo nerealnim popisom svega onoga što vlade trebaju učiniti za rast. Sklone su isticati komplementarnu prirodu različitih reformi i naklonjene su usvajanju takozvanih najboljih praksi, recepata za koje se smatra da su univerzalni.
Međutim, pokazuje se da se različite zemlje ipak suočavaju s posve različitim i specifičnim ograničenjima koja sputavaju rast, što potiče na razmišljanje o alternativnim strategijama i alternativnim politikama. Uklanjanje tih sputavajućih ograničenja traži dobro naciljane reforme, pragmatizam, selektivnost i eksperimentiranje umjesto unaprijed zadane liste reformi; dizajniranje specifične politike, a ne “najbolje prakse i odmjeravanje palcem”.
Eksperimentiranje s rastom
Ako neka zemlja bude uspješna u otklanjanju jednog sputavajućeg ograničenja, može se posvetiti sljedećem koje će se s vremenom sigurno pojaviti. To, dakle, nije zadaća koja se obavlja jednom za svagda, to je posao koji se mora raditi kontinuirano jer i ograničenja se s vremenom mijenjaju, što znači da mu treba dati i institucionalnu formu.
Kao zemlju koja je u biti u zadnjih 30-ak godina provodila “dijagnostičku strategiju”, Dani Rodrik ističe Kinu, u kojoj je i do 45 posto svih propisa na početku reformi nosilo službenu oznaku “eksperimentalnih”.
