O brzom gospodarskom razvoju Azije, posebice Kine, već je proliveno mnogo tinte. Predviđanje nastanka nove regionalne velesile je zbog masovnosti predviđanja postalo već nekako previše svakidašnje.
Olimpijske igre u Pekingu 2008 godine, predstavljale su simbolično uzdignuće Kine kao globalnog igrača. Sličnu ulogu su imale i Olimpijske igre 1964 godine u Tokiju, koje su predstavljale završnu transformaciju japanskog gospodarstva. U 2008 godini, kad je gospodarska kriza bila na vrhuncu, svijet je izbliza mogao pratiti posljedice neobuzdanog rasta Kine.
Snažan gospodarski rast azijske regije, uz činjenicu, da na tom području živi polovica svjetske populacije i uz spoznaju, da države imaju ogromne devizne rezerve (Kina i Japan imaju najveće svjetske devizne rezerve, Kina 2.000 milijardi dolara, a Japan 1.000 milijardi), me učvršćuje u uvjerenju, da će 21. stoljeće biti obojano u bojama Azije, iako priča nije tako jednostavna, kao što mnogi tvrde.
Mnogi ljudi u svojoj interpretaciji azijskog rasta govore o regiji kao o velikoj homogenoj cjelini, koja će u budućnosti dominirati kod svjetskih pitanja. Stvarnost je daleko kompleksnija. Osobno sam mišljenja, da je pojam Azija apstraktna realnost, koja je relevantna prije svega, kartografima. Pojam Azija je uvijek bio koncept Zapada, a ne ideja, koja je radi zajedničkih točaka niknula unutar regije.
U stvarnosti su stari Grci izmislili pojam Azija, koji je označavao sve države istočno od Grčke, a imao je blago negativnu konotaciju. Pojam Azija dakle nema niti etične niti vjerske pozadine. Istovremeno povezuje stanovništvo Japana sa stanovništvom azijskog dijela Turske.
Politički, samo Mongole možemo ubrojiti među narode, koji su udružili Aziju, unatoč tome, da nikad nisu okupirali Japan. Azija također nema zajedničku religiju, kao što ju ima većina Europe s kršćanstvom. Činjenica je, da je regija vrlo raznolika i podijeljena. Ne možemo očekivati, da će Azija zajednički koračati ka preuzimanju svjetskog primata, vjerojatnije će se među najvećim državama voditi bitka za prevlast. 21. stoljeće neće obilježiti suparništvo između Zapada i Istoka (Azije), nego između velikih azijskih država.
Od 1945 godine, u Aziji su dominirale SAD. Razlozi za dominaciju bili su: vojna prisutnost, značaj SAD-a za izvoz azijskih država, SAD su predstavljale nepresušan izvor neposrednih stranih investicija i jaka povezanost (neki bi rekli i kontrola nad) sa Japanom. Strateški značaj regije nesumnjivo raste: utjecaj zapadnih sila u Aziji će i u budućnosti nastaviti rasti.
Usprkos tome, da je Barrack Obama dosta drugačiji od svog prethodnika, George W. Bush-a, ne treba očekivati veliki zaokret u odnosu američke vanjske politike prema Aziji. Azijske države su imale o prijašnjem američkom predsjedniku jedno od boljih mišljenja, pošto je između 2001 i 2008 godine Bush uspio poboljšati odnose sa sve tri najvažnije azijske države.
Činjenica da mnogi zapadni političari i danas snube azijske države, potvrđuje stratešku važnost regije. Gospodin Bush je dao znatan doprinos u poboljšanju odnosa sa Indijom. U njegovom mandatu SAD su sa Indijom potpisale početak sudjelovanja na području nuklearne energije. Bushova administracija je u slučaju Indije napravila veliki izuzetak, pošto Indija nije među potpisnicama Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja (Nuclear Non-Proliferation Treaty) i ima prijateljske odnose sa Iranom. Kompromis samo ilustrira sve veću važnost Indije, a i sa druge strane također svjedoči o želji SAD, da u regiji uravnoteži rast Kine.
Situacija u kojoj postoje tri snažne države je možda neobična za Aziju, ali ne i za svijet. Slična podjela postojala je u Europi u 19. stoljeću, kada su bile Austrija, Velika Britanija, Francuska, Prusija i Rusija vrlo snažne, no ni jedna država nije bila dominantna. Među državama postojalo je također određeno nepovjerenje i nemir, što nije spriječilo razvoj Europe kao najmoćnije svjetske regije ovog razdoblja.
Moguće je da će konkurencija između Kine, Indije, Japana i ostalih azijskih država, dovesti do poboljšane produktivnosti u regiji. Interes SAD i Europe za događanja u regiji će nesumnjivo ostati i sve više će se povećavati, što znači, da će dinamika Azije u ovom stoljeću biti ključna i za sve nas.
Piše: James Patrick Foye , fond manager
Alta Skladi
Napišite komentar