Luksemburg je danas najveće europsko i drugo po veličini svjetsko investicijsko središte, a registrirano je više od 1900 investicijskih fondova koji posjeduju neto imovinu od 928 milijardi eura.
Å to je dovelo do toga da svaka važnija banka ili osiguravajuće društvo želi tamo imati svoje mjesto?
Guy Legrand predsjednik Dexia Banque Internationalea Luxembourg odgovorio je na to piranje; «...najvažnija je –europska direktiva iz 1985. g. Ona je izravno pridonjela tome da Luksemburg postane najpoželjnija lokacija svih europskih promotora investicijskih fondova. Ugrađivanjem Europske direktive u svoj pravni sustav Luksemburg je postao prva europska zemlja iz koje su investicijski fondovi locirani u njoj mogli bez posebne pravne procedure distribuirati svoje proizvode u sve države Europe.
Bio je to stvarni početak veličanstvena razdoblja Luksemburga koji još traje. Fond promotori banaka tražili su tada zemlju u kojoj bi udomaćili svoje investicijske fondove. Išli su u Francusku, Nizozemsku, Belgiju, Italiju, ali zbog najfleksibilnije investicijske klime izabrali su Luksemburg».
Nije samo Europska direktiva zaslužna za procvat financijske industrije. Nesmijemo zaboraviti da je u to vrijeme u Luksemburgu bila stabilna ekonomska, socijalna i politička situacija, pravna i fiskalna sigurnost, dobar kreditni rejting, administracija specijalizirana za bankarski sektor, geografski položaj, moderna komunikacijska mreža, multijezičnost i poticajna porezna politika. Zakonom je određeno da porez na prihod iznosi 0%, na neto imovinu 0,05%, a na investicijske fondove 0,01%. Multijezičnost je dovela do toga da većina stanovnika, osim luksemburškog jezika, govore njemački, francuski, belgijski, a razumiju i engleski.
Prvu banku u Luksemburgu osnovali su njemački bankari još 1856.g. Tada je to bila jedina privatna banka u kontinentalnoj Europi koja je izdavala novac.
Danas su ondje kao fond promotori najbrojniji Å vicarci, zatim Amerikanci, pa sljede Njemci. Kao sedamdesetih godina, više od trećine radnika čine stranci od kojih većina svaki dan putuje na posao u Luksemburg, a posljepodne se vraća u matične zemlje (Belgija, Nizozemska, Francuska i Njemačka).
O snazi tih fondova govori i podatak da je unatoč nepovoljnim uvjetima na svjetskim tržištima (teroristički napad na SAD, globalna recesija, slučaj Enrona, Worldcoma i dr.) njihova aktivnost nastavila rast i uspjela zadržati drugo mjesto na svjetu. U samo jednoj godini neto imovina investicijskih fondova naraste za cca 6%.
Jansno je da tako snažna financijska industrija koja 90% svojih proizvoda distribuira izvan Luksemburga žudi za osvajanjem novih tržišta. Zbog toga je normalno da im sve zanimljivije postaje tržište srednje i istočne Europe, pogotovo nakon najave da bi se te državice mogle pridružiti EU, tj. prihvatiti Europsku direktivu iz 1985.g. Za investicijske fondove najzaintresaniji su pripadnici srednje klase, kojih će uskoro biti sve više upravo u tim novim članicama EU.
Luksmeburg je istaknuti međunarodni financijski centar te je najveća koncentracija financijskog sektora u Europskoj uniji, a i dalje dolazi sve više promotora investicijskih ustanova, centar je euroobveznica s velikim utjecajem na euro. Ekonomska struktura i geografski položaj prisilili su Luksemburg na tijesnu suradnju sa nekim državama, pa je tako sa Belgijom i Nizozemskom osnovao Benelux, ekonomsku uniju koja je bila prvi korak prema današnjoj Europskoj uniji.
Luksemburški fondovi u Hrvatskoj?
Konzultantska tvrtka SFM Group, članica jedne od najvećih globalnih investicijskih kompanija AIG (American International Group), smještena u Luksmeburgu , a od prije 5 godina prisutna u čŒeškoj, Slovačkoj i Sloveniji. SFM od početka prošle godine djeluje i u Hrvatskoj gdje je u suruadnji sa Hypo Alpe Adria bankom osnovao nekoliko domaćih investicijskih fondova koje savjetuje AIG.
Derek Chambres, direktor SFM Groupa za srednju i istočnu Europu uspoređuje slovačko i hrvatsko tržište; « Još 1999.g. u Slovačkoj je bilo samo desetak fondova koji su investirali samo u slovačke obveznice i dionice. Danas ih ima više od 150. Hrvatska je danas u sličnoj situaciji kao i Slovačka prije nekoliko godina. Bitna je razlika u tome što su slovački zakonodavci na vrijeme prepoznali koristi od toga da pojedinačni domaći investitor ima mogućnosti investiranja u strane fondove. Ako se to ubrzo ne dogodi u Hrvatskoj, tržište se neće razvijati, ostat će zatvoreno. Najvažnije je što prije shvatiti da se novac mora ulagati izvan zemlje kako bi mogao dolaziti u nju. Za mnoge luksemburške investicijske grupe Hrvatska je još nepoznanica. Naš je zadatak, kao i u ostalim tranzicijskim zemljama, educirati ih i upozoriti na investicijski potencijal u zemlji. Pokušavamo utjecati i na odgovorne ljude u Hrvatskoj da učine zemlju otvorenijom i slobodnijom za kretanje kapitala. Upravo to je preduvjet poslovanja luksemburških investicijskih fondova u Hrvatskoj».
Fondovi.HR
Osnivači fonda obećavali su “investitorima skromnih sredstava iste prednosti kao i velikim kapitalistima, pomoću, disperzije sredstava na veći broj različitih dionica.â€
Prvi investicijski fond u Americi bio je: «New York Stock Trust», osnovan 1889. godine. «Massachusettts Investor’s Trust», osnovan 1924. godine, bio je prvi otvoreni investicijski fond, s revolucionarnim konceptom – kontinuiranom ponudom novih dionica (udjela) i bezuvjetnim otkupom istih na temelju trenutne tržišne vrijednosti imovine fonda. Počeo je sa skromnim portfeljem od 45 dionica i 50.000 US $ imovine pod upravljanjem. Dvadesetih godina prošlog stoljeća u Bostonu je, osim «Massachusettts Investor’s Trusta», osnovano je još nekoliko fondova – State Street Fund, Fidelity, Scudder, Pioneer, itd. – koji danas predstavljaju vodeće globalne investicijske grupacije.
Krah burze 1929.godine i velika svjetska ekonomska kriza koja je uslijedila nakon toga, usporili je razvoj fondovske industrije i istodobno prisilili američki Kongres da izglasa zakone koji će regulirati financijsko tržište i na primjeren način štititi investitore. Prvi od njih bio je «Securities Act», izglasan u Kongresu 1933.godine, prema kojem su se fondovi morali registrirati kod Komisije za vrijednosne papire (Security Exchange Comission), a također su bili obvezani investitorima ponuditi Prospekt fonda prilikom prodaje udjela u fondu. Najznačajniji zakoni vezani za investicijske fondove i zaštitu interesa investitora usvojeni su 1940.godine, donošenjem dvaju zakona: «Investment Company Act» i «Investment Advisers Act». Osnovne odredbe «Investment Company Act» – obveza da se cijena udjela fonda bazira na tržišnoj vrijednosti svakoga dana, zabrana transakcija između fonda i menađera fonda, ograničenja ulaganja, obveza bezuvjetnog otkupa udjela u fondu na temelju cijene bazirane na neto obračunskoj jedinici i isplate imatelja udjela na njegov zahtjev, te mnoge druge odredbe koje su postale jedinstvene za fondovsku industriju i primjenjuju se sve do danas.
Od 50-ih godina prošlog stoljeća pa sve do danas, veličina i popularnost investicijskih fondova raste proporcionalno rasponu i sofisticiranosti njihovih proizvoda, usluga i distribucijskih kanala, kako bi zadovoljili potrebe svojih klijenata. Dok je krajem dvadesetih godina egzistiralo desetak investicijskih fondova, a šezdesetih godina nekoliko stotina, danas postoji na tisuće različitih fondova različitog tipa, vrsta i strategija ulaganja. Investicijski fondovi danas su nositelji aktivnosti i jedni od najvažnijih sudionika i pokretača financijskog tržišta.
Fondovi.HR
Uglavnom je moguće primijetiti da burzovni analitičari uzroke traže u mogućoj gospodarskoj recesiji u svjetskom gospodarstvu i padu tečaja dolara.
Unatoč tome, za sadašnje stanje na financijskim tržištima postoji jedan jedini pravi povod: poteškoće s likvidnošću velikih svjetskih banaka. čŒinjenica je da banke moraju normalno poslovati, trebaju biti likvidne prema svojim komitentima, bez obzira na to što imaju probleme sa svojim hipotekarnim investicijama. Probleme ima i američki potrošač, koji zbog iznenadnog pada nekretnina i zaoštravanja uvjeta kreditiranja sada raspolaže s manje novca. I stoga, između ostalog, i diže novac s burze.
Pogledajmo neke podatke o priljevima i odljevima u dioničke fondove u SAD-u. U listopadu neto priljev u fondove iznosio je više od 23 milijarde dolara, a već u rujnu smanjio se na 20 milijardi. Zaoštravanje kreditiranja na američkom tržištu najviše se pokazalo u studenome: ljudi su u prosjeku svakoga tjedna s burze podigli 4 milijarde dolara više nego što su uložili. Detaljniji pregled dionica koje su se prodavale pokazuje zanimljivu sliku budući da ulagači nisu prodavali strane fondove nego domaće, koji imaju udjele u američkim poduzećima. Očito burzovni investitori s druge strane Atlantika imaju iste navike kao i većina drugih jer najviše prodaju ono što pada, a ne ono što je već prilično poraslo. Ne zaboravimo da su zadnjih godina najviše skočile investicije u azijske dionice.
bog spomenute selidbe novca iz fondova pale su i dionice takvih tvrtki, takozvanih blue chip poduzeća, koja su relativno malo zadužena i koja na globalnome tržištu imaju dobru poziciju. Kako zbog svojih brendova, tako i zbog stalne inovativnosti kod lansiranja novih proizvoda i potrošačkih navika.
Jesu li burze sada prepuštene same sebi? Ne posve. Američke Savezne rezerve već su se odlučile za financijsku pomoć bankama. Istini za volju ne u obliku sniženja kamata, nego, barem zasada, u drugim oblicima novčanih injekcija. Najviše se želi poboljšati situacija na tržištu kratkoročnih kredita, gdje su kamate, kao posljedica nedavne hipotekarne krize, porasle. Jedna od mjera za poboljšanje likvidnosti banaka jest dizanje maksimalnog iznosa kredita koji banka može dignuti kod Feda u iznimnim okolnostima. Riječ je o jeftinijim kreditima za određeno vrijeme, koji su do sada bili ograničeni na 500 milijuna dolara. Sada se taj limit diže na 750 milijuna dolara. Nešto slično Fed je već učinio krajem 2004. godine, kada je na sličan način na tržište plasirao 4 milijarde, a godinu dana kasnije 5 milijardi dolara.
U prilog priljevu kapitala na burze govori i informacija da će Ujedinjeni Arapski Emirati (odnosno njihova agencija Abu Dhabi Investment Authority – koja upravlja s bilijun dolara) uložiti 7,5 milijardi u američku banku Citigroup i na taj način steći 4,9-postotno vlasništvo u banci. Arapi vjerojatno preko te banke namjeravaju i dalje investirati svoje naftne dolare u kupnje američkih poduzeća.
Možda je u tom trenutku za ocjenu stanja na razvijenim svjetskim burzama najbolja sljedeća dijagnoza: poslovanje pojedinih blue chip kompanija ustvari nije slomljeno već su slomljene cijene njihovih dionica.
Pregled važnijih burzovnih pokazatelja (navedene su vrijednosti u srijedu, 28.11.07 u 10. sati):
Veliki operateri dugove su do sada smanjili, a i
preraspodjela zaposlenih i smanjivanje viška radnika idu u pravom smjeru. Međutim glavni problem za velike investicijske
fondove je još uvijek pitanje, da li su ti giganti sposobni, da rastu brže, na
primjer sa dvoznamenkastoj stopom. Deutsche Telekom, kao najveći europski
operater dugo je nedinamično poduzeće, pa je stoga i njegova dionica manje
zanimljiva za ulagače sa Wall Streeta i još manje za europske investitore.
Mali, njemački ulagač još nije zaboravio stresove, kada su u vrijeme
privatizacije cijene dionica spomenutog poduzeća prvo dosegnule 100 eura, da bi
poslije toga pale na svega 10 eura. Ipak,
Deutsche Telekom opet dobiva na značenju. Američka tvrtka Apple, poznata svojim i-phonima,
koji omogučavaju istovremeno telefoniju i internet jednostavnim dodirom ekrana,
ponudilo je Deutsche Telekomu prodaju, svog najpopularnijeg proizvoda. Telekom
će ugovoru vezati prodaju i-phona na sklapanje pretplate na način, da bi sa
Applovim aparatima bilo moguče telefoniranje samo sa mreže T-mobile-a. T-mobile
je kćerinsko poduzeće u 100-postotnom vlasništvu Deutsche Telekoma. Posao
obećava puno za oba partnera: Applea i njemačkoga operatera. Može se već zapaziti, da su dionice već
zaboravljenoga Deutsche Telekoma, u zadnjih tjedana, uprkos medvjeđem trendu na
burzama, rastu. Razlog: dionice su u rukama čvrstih investitora, koji su dionice
kupovali u slabim vremenima te se im sada ne žuri sa prodajom. Sada su spremni
prodavati samo po višim cijenama. Ipak priča još nije gotova jer konkurencija ne
miruje. Vodafone, najveći svjetski mobilni operater sa više od 130 milijuna
klijenata, najavio je pobijanje posla između Amerikanaca i Nijemaca na
pokrajinskom sudu u Hamburgu. Svjesni su, da je situacija za njih jako ozbiljna
i za parnicu imaju i neke uvjerljive argumente. Jedan od njih je: da su i-phoni
koje prodaje T-mobile za druge operatere kodirani. Ako bi T-mobile ubuduće pridobio
ekskluzivna prava za prodaju Appleovih telefona u Njemačkoj, to bi značilo
velike promjene na telekom tržištu. Njemački operater ne bi više bio tek spori
puž, već suprotno, njegov udjel mogao bi se povećati. Konkurenti, koji su do sada dobivali, mogli
bi gubiti. Kao što je zapisano u Bibliji: »Oni koji su sada prvi, bit će
zadnji, a ti, koji su sada zadnji bit će prvi.« U ovome momentu ne zna se kakvo će biti stajalište
suda. Å pekuliram, da će sud u Hamburgu biti širokogrudniji do Deutsche
Telekoma, nego što je bio briselski sud do Microsofta. Kad se radilo o problemu
vezane prodaje Windowsa sa drugim microsofovim kompjuterskim programima. Å to se
nije svidjelo konkurenciji. Osim toga, stoji i interesantno pitanje, zašto se
inovativan Apple odlučio baš za Deutsche Telekom? Razlog je poslovne naravi:
Amerikanci dobivaju 30 posto od cjelokupnih prihoda, u koje se ubraja i
telefoniranje sa i-phonima. Taj model poslovanja na tržištu je posve je nov i
može se desiti da ubuduće postaje prevladajući. Njemci su na takav posao mogli pristati, jer imaju
visoki tržišni udjel, pa im uz veliku količinu nije teško platiti ovakve
postotke. S druge strane i Apple ima interes sudjelovati sa velikim operaterom,
koji može puno prodati. Ulagači u traženju brzorastućih dionica, u proteklim
godinama možda zaboravili, da i dionice sa tržišnim udjelom, iako ne rastu
brzo, imaju neku vrijednost. Pregled važnijih burzovnih pokazatelja (navedene su
vrijednosti u srijedu, 21.11.07 u 10. sati): Prinosi obveznica do dospjeća: Cijene sirovina:
Zlatko Turkovič
www.zlatkoturkovic.com
Kako se
Njemačka namjerava zaštiti pred ovakvim kapitalom? Na dva načina. Po prvome
razmišljaju o formiranju potpornog financijskog fonda, koji bi ka sudjelovanju
pozvao njemačke banke i osiguravaćka društva, dok bi se novac upotrijebio za
kupovine 25-postotnih udjela onih poduzeća, za koja država ne bi željela, da
padnu u ruke stranih država. Sličan suport važnijim nacijonalnim tvrtkama u
drugim zapadnim zemljama već postoji. U najvećoj mjeri u SAD, gdje ključne
postotke u vlasništvu većih firmi drže mirovinski fondovi. Kako god ovakav
način vlasništva i zaštita domačih poduzeća na burzi, možda djeluje sporno sa
stajališta slobodnog gospodarstva, na cijene dionica to utjeće pozitivno.
Zašto? Najviše zbog toga, jer dio dionica, koje otkupi mirovinski fond, smanji
broj preostalih dionica sa kojima se slobodno trguje na burzi. I što je na
burzi manje slobodnih dionica, manja je ponuda i stoga viša je cijena.
Ipak
Njemačka glede toga neće žuriti, pošto je formiranje takvih, zaštitnih fondova
tek na početku a po nekim procjenama trebali bi počet djelovati na početku
slijedeće godine. Možda i nije slučajno, da je taj problem otkrila baš vlada
Angele Merkel. Jasno je, da su njemačka poduzeća, globalno gledano, jako
konkurentna i da postaju sve jača. Ne zbog vlasništva nad sirovinama, već zbog
znanja, organizacije, marljivosti i drugih odlika koje su za kapital jako
privlačne.
Kao
drugi način zaštite pred »nepoželjenim vlasnicima« predviđa se zakonska
odredba, prema kojoj može njemačka vlada poništiti kupovinu 25 ili više posto
dionica poduzeća ukoliko bi ocjenila, da to predstavlja prijetnju sigurnosti
države. Njemačka kao članica Europske unije želi se takvoga administrativnoga
interveniranja što manje posluživati, međutim u nekim okolnostima u to će biti
primorana. Na primjer kada će biti riječ o velikim domaćim distributorima
energije. Dakle, zaštitni kapitalni fond i mogućnost poništavanja »spornih«
kupovina od vani, u buduće bi se trebali dopunjivati.
Baš tako
kao u slijedećoj anegdoti, gdje lopov usred noći pljačka u nekoj kući. Dok
svijetli sa baterijom spazi neke dragocjenosti te stegne ruke prema njima.
Iznenada se iz tame čuje glas: »Gleda te anđeo!« Pljačkaš nesigurno usmjeri
bateriju naokolo i pošto vidi, da nema nikoga još dalje puni svoju torbu sa draguljima.
Tada se iz tame još jednom čuje: »Pazi, Anđeo te gleda!!« Provalnik se opet
trgne i ovoga puta spazi, da glas dolazi od papagaja. »A, ko si ti?« pita
pljačkaš. Ptica odgovori: »Mojsije.« čŒovjek se malo opusti, i počinje se
zabavljati: »Ha, ha, reci mi, ko su li ti ljudi, koji pticama daju ime
Mojsije?« Papagaj: »To su baš ti ljudi, koji su našem rotweileru dali ime
Anđeo!!!«
Pregled
važnijih burzovnih pokazatelja (navedene su vrijednosti u srijedu, 14.11.07 u
10. sati):
Prinosi
obveznica do dospijeća:
Cijene
sirovina:
Prvi imaju strategiju biti u zbivanju i voziti se barem još neko vrijeme na tom brzovlaku, drugi savjetuju prodaju dionica. Tko će biti u pravu? Na dulje vrijeme zasigurno druga skupina. Međutim sa kratkoroćnoga gledišta masovne psihologije ne valja potcijenjivati. Sadašnja kupovna euforija može, makar samo za par tijedna ili mjeseci, izazvati još daljnja poskupljenja papira.
Na kineskoj burzi najviše dižu pozornost dvije dionice. Prva je dionica internetnoga portala Alibaba.com, koja je prije jednoga tjedna prvi puta startala na burzi. Tečaj dionice je već za par sati skočio za više od 170 posto na 39 hongkonških dolara. Cjelokupna emisija tog najvećeg kineskog internetnoga poduzeća, koje podupire e-poslovanje između tvrtki, sada iznosi oko milijardu eura. Druga je priča državna naftna kompanija Petrochina. Ulazak njenih dionica na burzu bio je tako fulminantan, da iznosi tržišna kapitalizacija poduzeća već 1000 milijardi dolarja. To je u stvari više nego što iznosi tržišna kapitalizacija tvrtki Exxon, British Petroleum i Shell zajedno. Uz to, da potencijalne zalihe nafte kineskog naftnog prvaka ne dostižu ni 40% zaliha spomenute trojice. Pregled važnijih burzovnih pokazatelja (navedene su vrijednosti u srijedu, 07.11.07 u 10. sati): DAX 30, vriednost 7847 poena, TecDax, vrijednost 1050 poena, Euro Stoxx 50, vrijednost 4425 poena, Dow Jones, vrijednost 13660 poena, Nasdaq, vrijednost 2825 poena Nikkei 225, vrijednost 16096 poena. Prinosi obveznica do dospijeća: 10-godišnje obveznice…..4,18 % godišnje 10-godišnje američke obveznice…..4,35 % godišnje Cijene sirovina: zlato (unča)……823 USD nafta (New York)……..96 USD Zlatko Turković
Nadalje, fundamentalni podatak za dionice Petrochina, P/E (price/earning), računat na očekivanu dobit u 2008 godini, već je 34 i tri puta je viši nego kod konkurentnih zapadnih dionica. No, to još nije sve. Dioničari Petrochine svoje špekulacije grade na tome, da je moguć dogovor između Kine i Venezuele glede crpljenja nafte, koju su donedavno crpile zapadne naftne kompanije. Međutim stvari stoje možda drugačije. Politika je venezuelskoga prijedsednika Chaveza sada takva, da se nafta nikome ne prodaje ispod cijene i u tom slučaju budući profiti kineskoga petrogiganta neće biti tako visoki kako to burza očekuje. čŒinjenica je, da cijene dionica Petrochine dižu uglavnom kineski kupci, pošto ista dionica u Hongkongu, gdje djeluje vjećinom nekineski kapital, košta duplo manje. Tu arbitraža nije moguća, jer kineski državljani ne mogu kupovati u Hongkongu, a stranci ne mogu direktno trgovati u Å anghaju.
Kinezi su se dakle odlučili rušiti burzovne rekorde još prije olimpijskih igara u Pekingu slijedeće godine. Ipak imaju ti skokovi na burzi i svoje matematičke uzroke. Kod spomenutog poduzeća Alibaba.com na burzi je prisutno tek 17% kapitala, dok je taj postotak u slučaju Petrochine još niži: 13,68%. Većinski, 86-postotni vlasnik tog je poduzeća kineska vlada, koja je na burzu u Hongkongu uvrstila 11,5 posto kapitala, dok je na burzu u Å anghaju, kamo ima pristup milijarda Kineza, plasirala tek 2,18 posto kapitala. Stoga nije teško pogoditi zašto je teoretska tržišna vrijednost Petrochine već 1000 milijardi dolara.