Fondovi.hr - investicijski fondovi

Hoće li to možda biti „doba povratka na staro” u kojem države pribjegavaju nacionalnim rješenjima unutar vlastitih granica, povlačeći tako za sobom i svoje snove o boljitku? Hoće li to biti „doba netolerancije” u kojem se strance i imigrante okrivljuje za rastuću nezaposlenost? Ili će 21. stoljeće jednostavno dobiti kratak, ali vrlo nedvosmislen naziv „doba propadanja”? Možda bi najbolji naziv bio „doba odgovornosti”, kako je to naglasio i američki predsjednik Barack Obama. Da bi se tako nešto i ostvarilo, potrebno je u SAD-u, ali i diljem svijeta, mijenjati stavove i stvarati politike koje će se temeljiti na suradnji.

Pogledajmo sada kako bi takvo jedno „doba odgovornosti“ moglo izgledati? Prvo, bilo bi to razdoblje odgovorne globalizacije u kojoj bi uključenost i održivost bile važnije od bogaćenje nekolicine. To bi podrazumijevalo ostvarivanje rasta koji bi stvarao nove mogućnosti za siromašne, tehnološki razvoj, mikrofinanciranje i zajmove malim poduzetnicima, trgovinske sporazume korisne za obje strane te pomoć zemljama u razvoju koja bi bile dovoljne za ispunjenje Milenijskih razvojnih ciljeva. Prvi koraci u tom smjeru bili bi dovršetak trgovinskih pregovora u Dohi i snažnija predanost u pružanju obećane pomoći.

Drugo, to bi moralo biti razdoblje odgovorne brige za okoliš na globalnoj razini. Sporazum o klimatskim promjenama čijom se provedbom planira smanjiti emisija ugljičnog dioksida korištenjem novih tehnologija, a koji bi se u prosincu ove godine trebao potpisati u Kopenhagenu, mogao bi biti dobar korak na tom putu.

Treće, bilo bi to razdoblje financijske odgovornosti, kako na osobnoj razini tako i na razini sustava. Početak bi trebao biti sporazum na samitu vodećih gospodarstava G20 u Londonu na temelju kojega bi vlade surađivale oko pitanja fiskalne ekspanzije u kontekstu proračunske discipline. Također je potrebno usuglasiti plan čijom bi se provedbom otvorila kreditna tržišta i riješila pitanja nenaplativih zajmova kako bi se banke mogle rekapitalizirati i izbjeći protekcionizam.

čŒetvrto, bilo bi to razdoblje odgovornog multilateralizma u kojem bi zemlje i institucije tražile praktična rješenja na probleme koji su međusobno povezani poput, primjerice, postizanja dogovora oko humanitarnih zaliha hrane, cijena energije ili poreza koji bi poticali investiranje u čistije izvore i očuvanje energije.

Peto, bilo bi to razdoblje odgovornih dionika gdje bi sudjelovanje u globalnom gospodarstvu donosilo ne samo korist, već i određene odgovornosti. U takvom okruženju bi stare G-skupine vjerojatno zamijenila neka proširena skupina osnovana na temelju realnog stanja u svjetskom gospodarstvu. Takva bi skupina morala biti u stanju nositi se s izazovima zajedničkih razgovora, ali i zajedničkog djelovanja jer naše doba odgovornosti ne smije biti doba zapada, već doba globalne odgovornosti.

Reakcije kojima će se u narednih nekoliko mjeseci pokušati odgovoriti na krizu odredit će naš put. Prvi korak koji bi razvijene zemlje trebale poduzeti je da 0,7% svojim stimulativnih paketa izdvoje u fond za siromašne koji bi se koristio za pružanje pomoći ljudima iz zemalja u razvoju kojima je takva pomoć najpotrebnija. Svjetska banka, Ujedinjeni narodi i regionalne razvojne banke mogle bi upravljati raspodjelom spomenutih sredstava. Mogli bismo iskoristiti postojeće mehanizme kako bi sredstva stigla na svoja odredišta na siguran i fleksibilan način uz mehanizme praćenja i jamstva koji bi omogućili pravilno trošenje novca.

Nakon šoka koji su prošle godine prouzrokovale cijene hrane i nafte, pojava financijske krize dodatno povećava opasnosti koje prijete najsiromašnijim zemljama i stanovnicima. Kreditna kriza i globalna recesija nagrizaju prihode država i smanjuju njihove sposobnosti ispunjavanja ciljeva obrazovanja, zdravstva i jednakosti spolova. Doznake iz inozemstva su u padu. Strane i domaće investicije su zaustavljene. Trgovina se smanjuje. Socijalni nemiri su sve prisutniji. Procjene predviđaju da bi pad stopa rasta od 1% u zemljama u razvoju otjerao novih 20 milijuna ljudi u zamku siromaštva. Zbog prošlogodišnjeg razvoja događaja već imamo novih 100 milijuna siromašnih.

Siromašnim zemljama potrebne su tri intervencije: program sigurnosne mreže koji će ublažiti utjecaj krize na siromašne; investicije u infrastrukturu kao temelj produktivnosti i rasta, ali i zapošljavanja; financijska sredstva namijenjena malim i srednjim poduzećima radi stvaranja novih radnih mjesta. Donatori bi prema svojim vlastitim interesima mogli prilagoditi uporabu sredstava koja će uplaćivati u fond za siromašne. Takav pristup je odlično funkcionirao kada su Njemačka i Japan pružile potporu projektu kojim je Svjetska banka provodila rekapitalizaciju banaka u siromašnim zemljama tako da je donesena odluka da će se osigurati modeli privremenog financiranja isplativih infrastrukturnih projekata kojima je uslijed krize onemogućen pristup financijskim sredstvima.

Ovaj plan je ostvariv. UN je postavio cilj od 0,7% koliko bi svaka razvijena zemlja trebala izdvojiti za siromašne iz svojih stimulativnih paketa, što predstavlja samo mali dio od stotinu milijardi koje su utrošene na spašavanje banaka, ali bi uvelike pomoglo stotinama milijuna ljudi koji su danas žrtve krize koju oni sami nisu prouzrokovali. Još je važnije naglasiti da bi takav potez pokazao da je svijet odlučio ograničiti krizu, a ne prepustiti se stanju u kojem će kriza ograničavati svijet. Hoćemo li odabrati politiku međunarodnog djelovanja ili iskorištavanja drugih u vlastitu korist? Doba odgovornosti ili doba povratka na staro? Izbor je jednostavan.

Autor članka je predsjednik Svjetske banke
Ovaj članak je prvi puta objavljen u Financial Timesu, 25. siječnja 2009.